Kada kažemo da je neko pod starateljstvom, to znači da se smatra da ta osoba nije sposobna da odluke o svom životu donosi sama, već to umesto nje mora da radi neko drugi — staratelj.
Razlog nesposobnosti za odlučivanje može biti to što je osoba maloletna, ali pod starateljstvo mora biti stavljena i punoletna osoba ako zbog bolesti ili ometenosti u razvoju nije u stanju da normalno rasuđuje, a time ni da štiti svoja prava i interese, pa je odlukom suda delimično ili potpuno lišena poslovne sposobnosti.
O deci koja žive s roditeljima staraju se njihovi roditelji. Za decu bez roditeljskog staranja i odrasle osobe lišene poslovne sposobnosti, međutim, potrebno je odrediti ko će se o njima starati. U tom slučaju i sve ostale bitne odluke o starateljstvu donosi centar za socijalni rad, koji se u zakonima često naziva „organ starateljstva“.
Odlučivanje o starateljstvu
Centar, po propisanoj proceduri, odlučuje o stavljanju pod starateljstvo, postavlja staratelja i razrešava ga, odlučuje o tome gde će osoba pod starateljstvom (štićenik) biti smeštena, i mora da odobri sve krupnije odluke o njenoj imovini i o nagradi koja se isplaćuje staratelju.
U izuzetnim slučajevima, kada je to potrebno zbog zaštite njihovih interesa, centar privremeno može staviti pod starateljstvo i dete pod roditeljskim staranjem i poslovno sposobnu punoletnu osobu.
Dužnosti staratelja
Staratelj ne mora da živi sa štićenikom, ali je dužan da ga redovno posećuje i lično se uveri u to u kakvim uslovima štićenik živi.
Staranje o štićeniku obuhvata:
- staranje o ličnosti štićenika (staratelj pre svega treba da se trudi da što pre osposobi štićenika za samostalan život);
- zastupanje pred sudom i u svim drugim pravnim poslovima (štićenik ima jednaku poslovnu sposobnost kao dete, pa ga staratelj zastupa isto kao što roditelj zastupa dete);
- pribavljanje sredstava za izdržavanje (iz štićenikovih prihoda i od njegove imovine, od osoba koje su dužne da izdržavaju štićenika i od socijalne pomoći);
- upravljanje i raspolaganje imovinom koju štićenik nije stekao radom, kao što su nasledstva i pokloni (staratelj samostalno odlučuje o njenom čuvanju, korišćenju i održavanju, a za prodaju, iznajmljivanje, razmenu ili uništenje te imovine neophodna mu je saglasnost centra); ako je štićenik sposoban da radi, pa je na taj način stekao neku imovinu, on njom sam raspolaže.
Staratelj i centar za socijalni rad dužni su da zajedno nadoknade štetu koju je staratelj namerno ili grubom nepažnjom prouzrokovao štićeniku.
Ko može biti staratelj?
Za staratelja se postavlja osoba za koju centar proceni da ima osobine i sposobnosti potrebne za obavljanje te dužnosti i da je postavljanje baš te osobe u interesu štićenika. Uslov je da ta osoba pristane da bude staratelj. U odlučivanju o tome ko će biti staratelj, centar mora da se drži nekih pravila:
- Za staratelja se prvenstveno postavljaju supružnik, srodnik ili hranitelj štićenika, osim ako interes štićenika ne nalaže drugačije.
- Štićenik koji je navršio 10. godinu života i koji je sposoban za rasuđivanje ima pravo da predloži ko će mu biti staratelj.
- Ista osoba može se postaviti za staratelja više štićenika (na primer, braće i sestara).
- Direktor socijalne ustanove za smeštaj korisnika (recimo, doma za nezbrinutu decu), ili neko od zaposlenih u toj ustanovi, može se postaviti za staratelja jedne ili više osoba smeštenih u tu ustanovu.
Centar za socijalni rad može odlučiti da ne postavlja staratelja, nego da tu dužnost vrši neposredno. Tada se određuje neko od stručnjaka centra koji će obavljati poslove staratelja.
Ko ne može biti staratelj?
Za staratelja ne može biti postavljena osoba koja je lišena poslovne sposobnosti ili roditeljskog prava, ili osoba čiji su interesi u suprotnosti sa interesima štićenika (recimo, neko ko se sa štićenikom spori pred sudom), ili osoba od koje se, s obzirom na njene lične odnose sa štićenikom, njegovim roditeljima ili drugim srodnicima, ne može očekivati da će pravilno obavljati poslove staratelja.
Privremeni staratelj
Centar je dužan da postavi privremenog staratelja nekim osobama kada je to neophodno radi privremene zaštite ličnosti, prava ili interesa tih osoba. Privremeni staratelj se u tim slučajevima postavlja:
- osobi za koju se ne zna gde je, ako je neophodno u njeno ime obaviti neki pravni posao, a ona nema zakonskog zastupnika ili punomoćnika;
- nepoznatom sopstveniku neke imovine, iz istog razloga;
- osobi čiji su interesi u suprotnosti sa interesima njenog zakonskog zastupnika ili drugih osoba koje zastupa isti zastupnik;
- stranom državljaninu koji se nalazi ili ima imovinu na teritoriji Srbije;
- osobi koja zahteva da joj bude postavljen privremeni staratelj i za to navede opravdan razlog;
- u još nekim slučajevima predviđenim zakonom.
Dete starije od 10 godina može od centra da traži da mu postavi privremenog staratelja ako smatra da njegov zakonski zastupnik ne štiti valjano njegove interese.
Odlukom o postavljanju privremenog staratelja određuje se pravni posao ili vrsta pravnog posla koju on može preduzeti, u zavisnosti od okolnosti svakog konkretnog slučaja.
Prava staratelja
Staratelj ima pravo na naknadu opravdanih troškova učinjenih tokom starateljstva i na nagradu za svoj rad. I nagrada i naknada troškova isplaćuju se prvenstveno iz štićenikovih prihoda, osim ako se time ne ugrožava njegovo izdržavanje.
